Vreme je da odem
Ulica. Mrak. Slabo ulično svetlo i mesečina osvetljavaju joj put do njenog sna. Do njega. U mraku već vidi njegovu siluetu. Sva drhti, njegova blizina je kriva za to. Srce skakuće kao malo dete.
Te oči, taj pogled...
Mora ostati smirena, on ne sme primetiti koliko je nervozna.
Pozdravljaju se.
Njegov kez omamio je njene usne da se razvuku u prelep osmeh. Da li on zna koliko je očarava?
Šetaju.
Oboje zbunjeni, ćute. On probija led i počinje priču. Već su se opustili, smeju se. Ona ga gleda zaljubljeno i pita se da li on primećuje taj pogled. Prstom joj pokazuje na obližnje stepenice. Seo je bliže njoj. Odjednom, nastala je ona tišina. Polako je svoje usne naslonio na njene. Tog trenutka, sve oko njih je nestalo i kao da se vazduh između njih zaustavio. Čuli su samo otkucaje onog drugog. Zagrilio ju je kao da više nikada ne želi da je pusti.
Nije je poznavao dugo, ali uvukla mu se pod kožu. Svaki njihov susret bio je poseban. Držao ju je kao malo vode na dlanu. Bio je divan prema njoj.
"Volim te." "I ja tebe." Sa samo dve reči ulepšao joj je dan. Sa samo tri usrećila ga je kao nijedna do sada jer je znao da govori od srca.
Kao i u svakoj vezi, postojali su problemi. Ljubomora, svađe, sve ih je odjednom snašlo. Taj osećaj da su strani jedno drugom bio im je nepoznat. Crni oblak stalno se nadvijao nad njih. Pokušali su da prebrode sve to. Prepreke su bile sve teže. Nekada jaki kao asfalt, sada su pucali kao komad stakla...
Nataly